Pa ipak, ne možemo se oteti dojmu da rad ovog autora u našoj sredini nije do sada bio adekvatno priznat, nego vrlo često prešućivan, ponekad čak i omalovažavan. Razloga za to ima više, a sam Bednjanec često je, ne bez gorčine, znao reći da mu je popularnost i čitanost njegovih stripova važnije priznanje od ocjena raznih .,stručnjaka". Možda je i on osobno "kumovao" takvom tretmanu svog rada. jer se ne jednom suprotstavljao "zvaničnim autoritetima" našeg stripa, ostajući često pomalo i usamljen zahvaljujući svom "izdvojenom mišljenju".
I tako, stjecajem okolnosti i (ne)zaslugom urednika, Bednjanec nije bio u, danas već pomalo legendarnoj, ekipi "Plavog vjesnika", čiji su autori gotovo po nekom automatizmu, preseljeni direktno u povijest našeg stripa (možda bolje nisu ni zaslužili!). S druge strane, Bednjančeva velika produktivnost i inzistiranje na komunikativnosti i lakoj čitljivosti priskrbili su mu epitet "pučkog zabavljača" i autora za djecu. Njegovi stripovi bili su naprosto - stripovi. Nisu imali onaj, ponekad potrebni, začin "intelektualnog" i "umjetničkog". Uz sve to, Bednjanec se nije trudio kopirati inozemne uzore; bio je svoj, autentičan i nekako previše - našl Zanimljivo je da sve to nisu bili argumenti u njegovu korist. U sredini koja blagonaklono gleda na pomodare i plagijatore, gdje se često provincijski kompleks pokušava zaliječiti afirmiranjem onih "koji rade kao vani na zapadu", u sredini koja često nije pravovremeno svjesna svojih autentičnih vrijednosti - to i nije tako čudno.
Rad Ivice Bednjanca uvjetno bi mogli podijeliti na dva područja: tzv. realistički strip te grotesku u najširem smislu. Neka druga podjela mogla bi glasiti: stripovi za djecu, stripovi za omladinu i stripovi za odraslu publiku. Ipak, možda je najadekvatniju podjelu napravio sam autor, svrstavajući svoje stripove u manje ili više zaokružene cikluse, odnosno serijale. Tijekom 60-tih godina nastao je veći dio stripova iz ciklusa povijesnih stripova, stripova s tematikom iz meksičke revolucije i stripova o sportu, dok se tematici NOB-a Bednjanec povremeno vraćao. Od 1968. godine započinje njegova suradnja s "Modrom lastom" gdje gotovo pune dvije decenije paralelno nastaju dva serijala .,Osmoškolci" i "Genije i Lastan". Posebno je značajan i "Nježni" - lik realiziran i u dvije varijante - "Nježni robijaš" (1975. - 76.) i "Nježni sport" (1976. - 1983.). Bednjanec je realizirao još nekoliko serijala "Iverka", "Kiko", "Amica" i najnoviji "Durica". Među najkvalitetnije stripove njegovog opusa svakako spadaju i dvije epizode započetog serijala "Baron Trenk" (1974).
POVIJESNI CIKLUS čini niz stripova s tematikom iz hrvatske povijesti, u kojima se opisuju događaji uglavnom u 18. stoljeću. Okosnica ciklusa štampana je u ediciji "Nikad robom". Stripove s tematikom iz NOB-a, koji su osim u spomenutoj ediciji štampani i u drugim listovima, možemo smatrati podgrupom povijesnog ciklusa. Karakteristika ovih radova je težnja k dokumentarnosti i vjerodostojnom iskazivanju povijesne graQe. Kao svojevrsne iznimke spomenimo šarmantni mini-serijal "Petrica Kerempuh" (objavljen u "Zenitu", 1966.) i prilično neobičan strip "Stubička avet". U ovom svom ostvarenju Bednjanec spaja povijest i fikciju na vrlo zanimljiv način. Autentičnog Franju Tahija nakon autentične seljačke bune progoni "nečista savjest" u liku aveti što postaje (neautentični) uzrok njegove smrti. "Avet" tako predstavlja materijalizirana noćna mora, koja akcionost povijesnog stripa preseljava na teren psihoanalize. Bednjanec ipak ne dozvoljava da takav siže ostane u domenu fantastike (odnosno u psihološkom suočenju sa samim sobom") - on nam otkriva "dvostruki identitet" aveti - to je pobunjenik Janko koji progoneći Tahija vrši odmazdu za brojne žrtve seljačke bune. Dvostruki identitet (kao i "supermenski" kostim aveti), tako čest motiv američkog super-herojskog stripa pojavljuje se ovdje u neočekivanom ambijentu hrvatskog zagorja LL 16.-tog stoljeĆa.
CIKLUS STRIPOVA IZ MEKSIČKE REVOLUCIJE svojevrsni je kuriozitet, ne samo Bednjančevog opusa nego i našeg stripa u cjelini. Objavljivan u "Biblioteci LALE" sredinom 60-tih godina ovaj serijal je na specifičan način sudjelovao u formiranju slike svijeta čitave jedne generacije mladih konzumenata stripa. Dotična edicija objavljivala je mahom strane stripove (Robin Hud, Tri musketira, Tarzan...) a tematika meksičke revolucije također je bila "strana". Pošto stripovi (u to vrijeme i u toj ediciji) nisu bili potpisivani mnogim čitaocima nije bilo jasno da se radi o domaćem autoru. Bednjancu je ovakav tematski okvir omogućavao da kreira svojevrsni "socijalni vestern" visoke etičnosti (za razliku od nekih špageti-vesterna u kojima se meksička revolucija pojavljuje kao egzotična dekoracija za avanturu). Bijeda meksičkih indijanaca, te pohlepa i teror (španskih) bogataša osnovni su pokretač radnje - spontani otpor vodi siromašne u revoluciju. Kroz većinu epizoda provlači se lik Panča Gonzalesa, lutajućeg viteza pravednika, koji pomaže seljacima i revolucionarima odričući se bilo kakve osobne koristi.
Ekspresivni naturalizam, dominantna karakteristika Bednjančevih realističkih stripova (kojim se on direktno nadovezao na tradiciju jednog Maurovića) najbolje dolazi do izražaja upravo u meksičkom ciklusu. Ovdje se kovitlacu dramatičnih društvenih zbivanja i političkih promjena u kontrapunktu suprotstavlja čitav jedan mikrokozmos ljudskih strasti, pojedinačnih sudbina i različitih motivacija.
OSMOŠKOLCI zajednički je naziv za seriju stripova objavljenih u "Modroj lasti", najtiražnijem listu za školski uzrast. U protekle dvije decenije izašlo je tridesetak epizoda, neke su reprizirane u reviji "YU strip", a 1987. izašla je i zbirka-album u izdanju "Privlačice".
U ovim malim pričama iz školskog i izvan školskog života Bednjanec obrađuje razne teme bliske svakom osmoškolcu: prve ljubavi, problemi s učenjem, doživljaji na ljetovanju, huliganstvo, delikvencija, zabave, moda, glazba, problemi s nastavnicima i roditeljima, prijateljstvo i kolegijalnost... jednom riječju - svakodnevica odrastanja i rješavanja uvijek prisutnih problema kao svojevrsna avantura. Kao najčešći glavni lik u većini epizoda pojavljuje se djevojčica Jasna. Nasuprot pomalo idealiziranoj Jasni, njena prijateljica Nina nije imuna na sitne mane-naivnost, pomodarstvo, prevrtljivost, laka zaljubljivost i slično stalno je dovode u razne neprilike.
GENIJE I LASTAN glavni su protagonisti drugog serijala u "Modroj lasti". Lastan, zamišljen kao "maskota" čitavog lista (rubrike "Sastanak s Lastanom" najčitaniji je prilog "Modre laste") uglavnom je promatrač i ponekad pomalo ironični komentator Genijevih "genijalnih" izmišljotina. Genije je sintetični lik otkačenog klinca, vrlo maštovit, pametan ali i pomalo "uvrnut". Njegovli brojni šašavi "izumi" preseljevaju njega i ostale protagoniste u neki drugi, paralelni svijet ovoj realnosti, po principu "što bi bilo kad bi bilo". Tako se u jednoj epizodi Genlje smanjuje na veličinu od nekoliko centimetara, u drugoj putuje kroz vrijeme, u trećoj kroz svemir, u četvrtoj ulazi u svijet stripa u kojem vladaju Supermandleki", u petoj organizira dječju televiziju, u šestoj je veliki magmađioničar, u sedmoj konstruira superkompjuter.., Genijeve avanture zapravo su metafore u kojima razne dječje igre (a djeca se uglavnom igraju odraslih) postaju paradoksalna realnost u kojoj klinci ipak ne mogu ovladati situacijom, jer joj -nisu dorasli.
Genije neprestano izmišlja nove otkačene igre za sebe i društvo koje ga je spremno slijediti. Sve opasnosti i problemi s kojima se junaci sreću uglavnom su posljedica pomalo nerazumljivih odnosa koji vladaju u svijetu odraslih. Svaki od ovih zanimljivih izleta, nakon mnogo duhovitih peripetija, donosi nova saznanja i pouke, a sretan ishod je logičan - jer sve je to ipak samo igra, ili kao kod Alise čudnovat san.
Za većinu mladih čitatelja "Modre laste" Bednjančevi stripovi su ono što prvo i obavezno pročitaju u svom listu. Za mnoge je to i prvi susret s drugačijim stripom od "naivnih" dječjih stripova i priglupih "kaubojaca". Vjerujem i da se većina njih osjeća i pomalo "nadmoćno" čitajući ih. Naime, iskustvo da su "prave" avanture u nekim drugim stripovima, kao i narasla svijest o tome da je realnost života različita (često i dramatičnija) od svijeta iz stripova, sastavni je dio procesa odrastanja.
NJEŽNI ROBIJAŠ se kao lik prvi put pojavljuje u "Modroj lasti", gdje glumi sitnog negativca. Svoj serijal dobiva 1975. u satiričkom listu "Kerempuh". Nježni je sitni lopov (ili to pokušava biti) koji svoje avanture započinje i završava u zatvoru. Njemu se iz tog zatvora zapravo i ne ide i rado se u njega vraća (kao u maternici, on je u zatvoru zaštićen od surovosti vanjskog svijeta). Ivica Bednjanec u ovom serijalu za odrasle razotkriva naličje "kulturnog" ponašanja koje je često samo fasada, dotiče tada (a i sada) aktualne probleme ekologije, šverca, mita i korupcije, socijalnih razlika, raznih makinacija... Ukratko, poruka ovog stripa bila bi da su "pravi lopovi ne slobodi, a poneked i na položajima".
NJEŽNI SPORT (objavljivan u "SNreviji", 1978-1983. I štampan u posebnoj knjizi) zadržava neke bitne karakteristike izvornika s tim da se težište prebacuje na sportski teren - makinacije, lažiranje utakmica, uspjesi, promašaji, crni fondovi, idolatrija i drugi fenomeni sportske kulture i nekulture glavna su mete Bednjenčevog satiričkog zupca. Nježni i ovdje ima prugasto odijelo (koje kao da nije više zatvoreničko nego dres), ali ne obitava više u zatvoru. Ne kaeju svake table-epizode on biva šutnut nogom u stražnjicu i tako izbečen i iz stripa i iz dotične sportske ekipe. Zbog svog nekonformističkog karaktera "crne ovce", koji često ne igra kako drugi sviraju (svojom naivnošću ili poštenjem razotkriva licemjerje profesionalnog sporta) njemu pripada i odgovarajuća sudbina - neuklapanje, izbacivanje, izgon.
U stripovima o Nježnom crtački talent i smisao za grotesku Ivice Bednjanca su na vrhuncu. Brojne masovne scene, parada svih mogućih (i nemoćih) pokreta, niz karikiranih Iikova i psihologiziranih grimasa, maštovitost u komponiranju sličica i čitavih tabli, te neosporna duhovitost u angažiranom parodiranju stvarnosti čine ovaj strip možda najpotpunijim i najzrelijim Bednjančevim ostvarenjem i dovode ga u red najznačajnijih dijela "devete umjetnosti" u poslijeratnoj jugoslavenskoj produkciji.
KIKO, IVERKA, DURICA... serijali su kratkih geg stripova (od jednog kaiša do table) u kojima su glavni junaci djeca, ali u kojima se često ("Kiko", objavljivan u "Vjesniku") govori i o problemima odraslih. Možda najzanimljivije je najnovije Bednjančevo ostvarenje - "Durica" (podnaslov - "Male ljubavi"). U ovom stripu, namijenjenom najmlađem uzrastu, autor zrelo i s mnogo šarma progovara o nevinom svijetu dječjih interesa, nadanja i maštanja, imitiranju odraslih, ograničavajućem nedostatku znanja, tipičnom dječjem egoizmu, o problemima koji to nisu i igrama koje to uskoro neće biti. Crtež je ovdje maksimalno pojednostavljen i reduciran, a nedostatak klasične stripovske montaže (statična, "objektivna kamera") čini ovaj strip lako čitljivim i bliskim mediju filmske animacije.
Osim ovih većih ciklusa i serijala, Ivica Bednjanec je realizirao i neke druge stripove. Nacrtao je nekoliko priča o istaknutim sportskim ekipama i pojedincima ("Crvena zvezda", "Majstor s mora"...), okušao se u vesternu ("Liječnik na zapadu"...), za "AMO reviju" crtao strip "Amica" itd. Kao najbolje ostvarenje, koje zasluženo može ponijetl epitet remek-djela, nameću se dvije epizode stripe "BARUN TRENK", objavljene u "ZOV-u", 1974. godine. Epizode, svake od deset tabli, nose nazive "Kočija" i "Romeo i Julija" i svojevrsni su uvod u serijal o poznatom slavonskom panduru Franji Trenku. Prava je šteta što ovaj odlično zamišljen i izvanredno crtan strip nije nastavljen i do kraja realiziran. Napomenimo i da se Ivica Bednjenec niz godina ujedno bavio ilustracijom i grafičkim dizajnom.
Više od tri decenije stripovl Ivice Bednjanca sastavni su dio naše svakodnevice. Toliko, da smo se na to gotovo navikli. Razne "smjene generecija", krize, promjene mode i senzibiliteta, kao da nisu mnogo utjecale na njege i njegov rad. Ali i to je, kao i sve drugo, samo varka ne prvi, površni, pogled.
Krešimir ZIMONIĆ
